Godišnjica zločina na Tuzlanskoj kapiji

Piše: Bojan Tončić

Sinan Alić: Gest Inicijative mladih nije prošao nezapaženo. Dostojanstvo građana Tuzle je izuzetno, čak i neočekivano, s obzirom na to da su zločinci na slobodi. Kapija je mrlja na obrazu pravosuđa ove države. Nekompetentni i nesposobni uspeli su da izreknu kaznu, pa da puste Novaka Đukića da išeta iz ove države u Srbiju.

Pre 20 godina u Tuzli je, granatom sa položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena, ubijena 71 osoba prosečne starosti 24 godine; najmlađa žrtva imala je samo tri godine. Ranjeno je 220 građanki i građana Tuzle. Delegacije udruženja civilnih žrtava su, uz porodice, prijatelje, preživjele žrtve masakra, položile su u ponedeljak cveće i vence na mezarju/groblju stradalih na šetalištu Kapija. Počast ubijenim odali su i predstavnici vlasti. Prema rečima Jasmina Imamovića, gradonačelnika Tuzle, pravni je apsurd da je samo jedan čovek osuđen za ovaj zločin i to na samo 20 godina zatvora. “On je danas na slobodi, a nadležne institucije su morale spriječiti njegov bijeg dok se čekalo na primjenu odluke iz Strazbura. Morali su to uraditi, jer smo ih upozoravali”, rekao je Imamović.

Zbog komandne odgovornosti za zločin na Kapiji, Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno je na 20 godina zatvora osudio oficira VRS Novaka Đukića, koji je neposredno pre izricanja presude pobegao u Srbiju. Za njim je raspisana međunarodna poternica, a Srbija, uprkos zaklinjanjima u navodno dobru saradnju pravosudnih organa na kažnjavanju ratnih zločinaca, nije izručila Đukića.

Aktivisti i aktivistkinje Inicijative mladih za ljudska prava i aktivističkog pokreta Moja inicijativa uručili su porodicama žrtava i gradonačelniku Tuzle Knjigu žalosti u koju su se tokom protekle nedelje upisivali građanke i građani Srbije, iskazujući solidarnost sa žrtvama ovog zločina i njihovim porodicama. Akcija je tokom pet dana sprovedena u Beogradu, Nišu, Novom Pazaru i Novom Sadu, a u knjigu su se upisale i omladinske organizacije, političke partije i njihove omladine, kao i predstavnici i predstavnice institucija.

“Njihov gest nije prošao nezapaženo. Snažan utisak na Tuzlake ostavila je parola Inicijativa u kojoj oni poručuju da se Kapije ne sećaju, jer su rođeni kasnije, ali ne žele da zaborave”, kaže za E-Novine Sinan Alić, predsednik Fondacije Istina, pravda, pomirenje.

Masakr na Kapiji, poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću, desio se pre 20 godina u 20.55 sati, kada je sa Ozrena ispaljena granata na šetalište Kapija u centru Tuzle. Zločin na Kapiji jedan je od najtežih zločina koji se dogodio tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U Arhivu Tuzlanskog kantona otvorena je izložba pod nazivom “Kapija 25.5.1995 – 25.5.2015 – Nedovršeni proces”. Reč je o izložbi dokumenata koji su korišćeni u procesu pred pravosudnim institucijama BiH u predmetu Novak Đukić.

“Proces je nedovršen, zato što zločinac koji je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora šeta bulevarima kao isrbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević. Žrtve su, podsetimo i na to, poginule u zaštićenoj zoni UN. Dostojanstvo građana Tuzle je izuzetno, čak i neočekivano, s obzirom na to da su zločinci na slobodi. Kapija je mrlja na obrazu pravosuđa ove države. Nekompetentni i nesposobni uspeli su da izreknu kaznu, pa da puste Novaka Đukića da išeta iz ove države u Srbiju. Mrlja je to i na obrazu političara ove zemlje, jer nedovršeni proces je posledica nedovršene države u svakom slučaju. Upravo zbog toga ohrabruje dostojanstvo Tuzlaka, i onih koji su preživeli, ili na Kapiji izgubili najmilije. To je i vrsta pritiska na one koji moraju proces da završe do kraja, da zločinac ode u zatvor”, naglašava Sinan Alić.

Očekuje se da do večernjih sati u Tuzlu stignu i učesnici maratona Srebrnik-Tuzla.

Bosanskohercegovački portali i Agencija Anadolija prenose sećanja preživelih i porodica žrtava.

Nedžiba Memić izgubila je kćerku Edisu, koja je u trenutku ubistva imala 19 godina. Majka Nedžiba u televizijskom prenosu vidjela je mrtvo telo svoje kćerke na Odjeljenju za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. “Edisa se sa najboljom prijateljicom Amirom Mehinović dogovorila da izađu, ali su mi kazale da će biti na Sjenjaku, u suprotnom dijelu grada. Ubrzo su ljudi počeli zvati i govoriti da je pala granata. Odmah sam uključila televizor i gledala stravične slike. Srce mi je plakalo zbog ubijenih, ali sam bila koliko-toliko mirna, misleći da je moja Edisa na sigurnom, jer Sjenjak nije granatiran. U slijedećem trenutku sam se sledila. Kamera je snimala mrtve u bolnici. Prepoznala sam prvo odjeću, a zatim i lik moje Edise. Njeno je tijelo ležalo odmah pored tijela malog dječaka Sandra, jer su njih dvoje prvi dovezeni na Patologiju”, ispričala je Nedžiba, dodavši da ni Edisina prijateljica Amira nije preživjela. Niko od bližih srodnika nije posetio Amirin mezar.

“Niko od njenih nije živ. Brat Damir poginuo je na ratištu na Igmanu, a Amirinom ocu je godinu nakon njenog ubistva srce puklo od tuge. Uređivao je njen mezar kada je doživio infarkt. Majka joj je umrla kasnije. Na njen mezar nema ko da dođe, pa Fata Sarajlić, još jedna majka čija je kćerka ubijena na Kapiji, i ja donosimo cvijeće”, kazala je Nedžiba i naglasila da su joj dva sina i petero unučadi životna snaga.

Arif Ahmetašević, otac ubijene Edine Ahmetašević, kaže: “Đukić je jedini osuđen za ratni zločin nad tuzlanskom mladošću. Dobio je 20 godina robije, a i dalje je na slobodi. I pored Interpolove potjernice, on je u Srbiji slobodan čovjek. Bez obzira na sve međudržavne sporazume, porodice žrtava nikad ne bi pristale da on kaznu izdržava u toj, susjednoj nam zemlji, jer bi tamo možda imao povlašten položaj, što niko ne bi mogao kontrolisati. Zbog toga, uz pomoć Komisije za civilne žrtve rata 1992-1995. Grada Tuzle, čiji sam član, borit ćemo se svim pravnim putevima da ga se smjesti u neki od zatvora u Bosni i Hercegovini.”

Ahmetašević je ranije, javno, putem televizijskih programa, apelovao na sudije i Sud BiH, upozoravajući na mogućnost Đukićevog bega ukoliko mu se ne odredi mjera pritvora u vrijeme dok je čekao konačnu odluku o visini pravosnažne kazne.

“Svako svoju bol proživljava na vlastiti način, ali tuga zbog ubijene djece zauvijek će lebdjeti nad Kapijom i Alejom mladosti, na Slanoj Banji, gdje su nakon masakra sahranjivani u grupama i to u različito vrijeme tokom noći, kako bi se spriječila nova moguća tragedija, ukoliko bi došlo do granatiranja tokom dženaza, odnosno sahrana. Mjesec poslije toga iz Akademije su nam donijeli kćerkin indeks i diplomu kao da je završila školovanje”, prisjetio se Ahmetašević, koji se ubrzo, četiri meseca nakon Edinine smrti, suočio sa novim životnim iskušenjem u vezi kojeg se, kako kaže, nimalo nije dvoumio. Naime, kao pripadnik Vojske Armije Republike Bosne i Hercegovine, na Ozrenu se našao oči u oči sa zlikovcima koji su granatirali Tuzlu. Sa svojim saborcima Ahmetašević je zarobio grupu vojnika VRS i, iako je imao priliku da im se osveti zbog kćerkine smrti i ubistva ostalih Tuzlanki i Tuzlaka, kaže da mu to nije bilo ni na kraj pameti. Dostojanstveno se izdigao iznad vlastitog bola i postupio je u skladu sa pravilima Ženevske konvencije.

“Šta bih dobio time da sam se izjednačio sa neljudima i da sam se u znak osvete iživljavao nad tim zarobljenim vojnicima? Znam da bi me cijeli život grizla savjest zbog toga. Ovako, obraz i savjest su mi čisti, a to je nešto što vam ne može niko i ništa nadoknaditi”, naglasio je Ahmetašević, koji je za ovaj potez i humano postupanje prema zarobljenicima, odlikovan najvišim priznanjima Internacionalne lige humanista, Zlatnom poveljom mira sa plaketom i Zlatnom značkom, a za međunarodnog humanistu proglašen je 2005. godine.

Pre 20 godina poginuli su: Dedović Razija, Brguljak Alma, Hasanović Senada, Ramić Fahrudin, Marinović Pera, Mustačević Saban, Sarajlić Edhem, Beganović Adnan, Bakalović Asmir, Dušić Suzana, Ćerimović Almasa, Dapa Amir, Duzel Amir, Kurtalić Vesna, Memić Edisa, Ćajić Sanja, Rekić Nedim, Vuković Mustafa, Hujdurović Adnan, Ahmetašević Edina, Mehinović Amira, Kantor Franc, Slijepčević Asim, Kalesić Sandro, Hodžić Edin, Borić Indira, Mehanović Sulejman, Kurbašić Damir, Tadić Ilinka, Nuhanović Selma, Mehmedović Edin, Šišić Nihad, Čekić Amir, Okanović Indira, Bošnjaković Ilvana, Alispahić Admir, Rosić Jasenko, Bojkić Damir, Mujić Samir, Rahmani Rajif, Jahić Almir, Bucuk Lejla, Mujabašić Azur, Vantić Azur, Abuismail Suzana, Hasičić Šemsa, Salamović Senahid, Marković Nenad, Hakić Hamdija, Stjepanović Petar, Alagić Elvis, Atiković Lejla, Šišić Armin, Ponjavić Rusmir, Hidanović Alem, Dedić Zada, Kurbegović Vanja, Stojčić Jelena, Hrustanović Hasa, Hadžić Ago, Čaušević Selma, Mujanović Nešet, Milić Adrijana, Cirak Samir, Fatušić Muri, Murselović Elvir, Saimović Adnan, Sarajlić Jasminka, te još četiri osobe koje nisu identifikovane.

 

(e-novine.com)