Neki dan nešto piskaram kad me spopade glad. Krenuh na ručak i na putu u indijski restorančić iza ćoška naletim na grupicu trumpista, drežde pred lokalnim uredom Demokratske partije s transparentima u rukama na kojima piše: No refugees—Nećemo izbjeglice—i tome slično.

Piše: Aleksandar Hemon

To je bilo nekoliko dana nakon što je Trump pred svojim bljedolikim i drčnim sljedbenicima zahtijevao da se svim muslimanima zabrani ulazak u Ameriku, što je bio najnoviji u seriji njegovih kalkulisanih rasističkih izjava i ispada. Otud je mene spucala—što bi se reklo na latinskom—totalna ćiza, pa sam pristupio toj gomilici govana, podviknuo na jednu elegantnu stariju ženu i upitao je da li zna da se u ovom komšiluku (Edgewater) priča sto dvadeset jezika i da je prepun izbjeglica.

Nije mi gospođa odgovorila da li zna—malo se, da se ne lažemo, bila uplašila—ali se pozvala na svoju slobodu govora, dočim sam joj sugerisao da istupi iz mog komšiluka (Get the fuck out of my neighborhood!).  Zbog svojih objektivno zapjenjenih usta, nisam joj stigao objasniti da su u Edgewater onomad stigli Bosanci, pa onda Etiopljani i Eritrejci, pa onda Somalijci, pa onda Sudanci, pa onda Burundijanci, sve go izbjeglica, i dolazili bi još da zvanična vladina ksenofobija, dobrano prije Trumpa, nije iz tzv. sigurnosnih razloga minimalizirala priliv svakojakih nesretnika u Ameriku.

Zatim sam počeo da psujem i vičem na dvojicu dobrovoljaca (i bez sumnje, ako stigne naredba, jurišnika) i da ih nazivam fašistima, na šta se oni toliko nisu obazirali, pošto im fašizam, očigledno, nije nešto mrzak.

Tu se—da nastavim na latinskom—ćiza uduplala, pa je sekunda falila da im poderem transparent na kojem se iskazivala sumnja da je Obama (budući rasno i religiozno nepodoban) u stanju da sigurnosno provjeri izbjeglice. Uspio sam se, međutim, otrgnuti nasilnom impulsu, uglavnom zbog toga što je je takva bagra obično naoružana, te sam nastavio prema indijskom restoranu, gdje sam, pod utjecajem mnogobrojnih ćiza u glavi te tako nesvjestan ukusa hrane, utovario nešto u usta. Počeo sam razmatrati kako trumpistima pristupiti na povratku. Raspon mogućnosti bio je od ravnopravne distribucije batina među prisutnima do fotografisanja njihovih faca koje bih potom metnuo na Facebook sa natpisom: Face američkih fašista! Odlučio sam se da ih fotografišem, ali ih na povratku, nažalost, nije bilo—ispalila se đubrad, otišli sigurno u neki neetnički restoran na krvavi hamburger.

Čitav dan sam u sebi bjesnio, povrijeđen ukazivanjem američki fašista u mom komšiluku, svjestan da će, prije ili kasnije opet doći, a jednog dana i dodatno naoružani, možda u uniformama, možda s maskama,kao što su onomad takvi švrljali po mom rodnom gradu, da bi ga onda opsjeli.

Nikad nije da ti fašizam ne lupa na vrata.

Danima poslije tog skoro pa incidenta, udubljivao sam se ljudima u face diljem Edgewatera, pokušavajući prepoznati simptome trumpizma(bljedolikost je jedan od prvih), kao što sam onomad pred rat hodao po Sarajevu i spontano, za svoju dušu, identifikovao dobre snajperske pozicije.

Rat počne u onom trenutku kad skontaš ko ti radi o glavi. U tom smislu, meni i meni sličnima, rat nikad nije ni prestao. Trump je svojim nepatvorenim rasizmom, koji je do sada među političarima bio manje-više kodiran, dodatno aktivirao zalihe bijele mržnje koja se na desnici nakuplja još od šezdesetih godina prošlog vijeka. Neonacisti, Ku Klux Klan i slične, već neko vrijeme marginalizarane, ultradesničarske grupe u Trumpu prepoznaju svog glasnogovornika i predstavnika ne samo na političkoj sceni nego i u svim glavnim medijima, gdje se Bljedoliki S Mrtvom Vjevericom Na Glavi može često čuti i vidjeti. Mržnja je ušla u mainstream i već je do te mjere normalizovana i prisutna da su napadi na izbjeglice, muslimane, tamnopute građane postali ne samo uobičajeni nego i očekivani nakon Trumpovih izjava.

Ne vjerujem da Bljedoliki S Mrtvom Vjevericom Na Glavi može biti izabran za predsjednika, niti da može biti nominovan kao Republikanski kandidat. Ali svoju nevjericu isto tako prepoznajem kao mogući izraz vlastitog strahovanja. Bosansko iskustvo me uči da ono što mi je nemoguće zamisliti nikako ne znači da se to ne može desiti—rat je onima koji ga ne organizuju uvijek nezamisliv, sve dok se ne desi. Jedna od stvari koja me plaši je upravo ta meni prepoznatljiva nevjerica među poštenim Amerikancima, pošto je vidim kao odbijanje da se prepozna da je trumpizam već odavno živi u njihovom komšiluku i da je pitanje trenutka kad će im sa maskom na licu zalupati na vrata.

A nije zapravo toliko ni bitno dokle će Trump dobaciti u predsjedničkoj trci. Njegov agresivni rasizam, beskompromisni bijeli nacionalizam i spremnost da mržnju upotrebljava kao gorivo za svoju političku mašineriju već su ojačali i formulisali noviji američki fašizam koji se neće rasplinuti kad on ispadne iz trke. Svi njegovi jurišnici će nastavit da jurišaju, bilo kao glasači, bilo kao dobro naoružani mrzitelji, bilo kao starije gospođe u mom komšiluku.

Budimo bez brige, dobro biti neće.

Postoje valjda neke kalendarske godine, kao što postoji i ljudska dob, kad se čovjek upusti u brige. Ja se, pošteno govoreći, 2016. nimalo ne radujem—u Americi će biti grozno, u svijetu će biti užasno, gnojna mržnja prema izbjeglicama će da rastoči ono malo ljudske, progresivne američko-evropske tradicije koju političke elite nisu već spiskale na zaštitu vlastitih privilegija. Klimatske promjene će se nastaviti, život će skoro svima biti teži, ratovi će potrajati, neki će teroristi negdje ubijati pošten svijet, trumpisti će švrljati po mom komšiluku, ISIL-ski šljam po rodnom mi gradu i sve će biti kako ne treba i ne smije biti. Volio bih da ikome s uvjerenjem mogu zaželjeti sretnu novu 2016, pošto ne znam čemu bismo se to mogli radovati.

Osim, možda, malim nepredvidivim trenucima ljudske dobrote i ljubavi, čija vrijednost raste kako kijamet napreduje.

Želim, tako, svim dobrim čitaocima da u narednoj godini barem jednom nekome koga ne znaju nekako pomognu; da se u svom komšiluku nekome bez razloga nasmiješe; da im neko koga vole napravi kafu od koje nema bolje na vascijelom dunjaluku; da im se ujutro djeca hladnih nogu uvuku u krevet; da se obraduju prijatelju kojeg nisu dugo vidjeli; da se sjete da ničija nije do zore gorjela; da im se duša nekako napuni merhametom.

U kom slučaju bi 2016. mogla podnošljiva, a možda i  čak i povremeno sretna.

 

(kliker.info)

Komentari