Piše:  Amila Kahrović-Posavljak

Kada god se u bh. javnosti spomene ime entiteta Republika Srpska, a da nisu posrijedi pohvale takozvanom privrednom uspjehu tog režima, političari iz ovog entiteta odmah počnu ostrašćeno pričati o napadu na opstojnost Republike Srpske i insistiraju nekada na slovu, nekada na duhu Dejtona, kako im kada treba. Pri svemo tome, SNSD i SDS su Dejtonski mirovni sporaztum rascijepili na dva dijela koja se međusobno isključuju i time su taj sporazum  pretvorili u jednu vrstu bipolarnog poremećaja iz kojeg crpe svoju moć.

Naime, Republika Srpska na kojoj vladajuća elita u tom entitetu insistira uopće ne postoji u Dejtonu. Naprotiv. Ako uzmemo u obzir da je Aneks 7 suština Dejtonskog sporazuma, i ako malo detaljnije od dnevnopolitičkih mahinacija proučimo ovaj Aneks sporazuma, vidjet ćemo da je situacija sasvim drugačija. Smišljen kako bi se spriječila mirnodopska legitimizacija ratnih pohoda, insistira na povratku kako bi kategorije poput Republike Srpske (od koje je čak starija i Federacija BiH potpisana u Vašingtonskom sproazumu) uopće mogle da postoje. Naime, da je Aneks 7 sporazuma doslovno proveden, Republika Srpska onakva kakva je sada uopće ne bi postojala, odnosno ne bi postojala kao ekskluzivni entitet srpskog naroda.

Tako se dešava suluda situacija da se, u postojanju Republike Srspke i svođenju državnosti BiH na 1995. godinu, insisitra na u potpunosti bukvalnoj primjeni Dejtona. S druge strane, kada se radi o procesu povratka, priznavanja genocida, istragama o masovnim gorobnicama za koje se u RS-u sigurno zna gdje se nalaze, tu su vlasti ovog entiteta ostale potpuno gluhe. Štaviše, koristeći državne institucionalne mehanizme su odlučili da povratak učine nemogućim, a one koji su se već vratili otjeraju sa njihovih ognjišta. Ponovo.

Da je kojim slučajem Republika Srpska provela Aneks 7 onako kako treba, kako to traže slovo i duh Dejtona na koje se najčešće pozivaju nikada se ne bi desili slučajevi koji su potresli bh. javnost poput ubistva šesnaestogodišnje povratnice u Vlasenicu, ubistva za koje do sada niko nije odgovarao, niti bi se dešavale parole “Nož, žica, Srebrenica”, niti bi se desila crkva na Budaku, niti  slučaj Fata Orlović niti Muniza Oprašić. Međutim, RS je i u ratu, a naročito poslije rata imala izuzetno jake vaninstitucionalne mehanizme, koji su zapravo bili glavna podrška institucijama koje su hinile provdbu zakona i Aneksa 7, da provode svoju segregacijsku politiku.

Sada se otišlo korak dalje. Insistiranjem na porezima, promjeni Zakona o katastru i promjeni Zakona o prebivalištu se želi u potpunosti legitmirati svaki oblik opstrukcije povratka i time se povratak nastoji učiniti nemogućim i svesti na pojedinačne slučajeve u kojima bi povratnik, po mogućnosti, pokrenuo neki posao kako bi opstao jer je isključen iz svih institucionalnih tokova u RS-u, i time dodatno napunio budžet entiteta koji ga isključuje.

Republika Srpska koja, uvijek i u svakom slučaju, barem kada je u pitanju njena osptojnost insistira na Dejtonu taj isti Dejton doslovno i nečujno prekraja kada su u pitanju prava povratnika. A, kada je u pitanju stvarni život o “primjeni” Dejtona u RS-u najbolje govore izjave povratnika koji govore da je “povratnički život sa dva aršina, jedan za nas nepoželjne, drugi za njih koji nas ne žele”. Problem i jest u ovom paradosku. Jedini način da RS opstane je Dejton, a jedini način da Dejton opstane je Aneks 7.,  a taj je Aneks, sve skupa sa povratnicima, u manjem bh. enititetu nepoželjan.

(www.prvimart.ba)

Komentari