Piše: Saud Grabčanović
Prvi Leopoldov rat sa Turcima i neočekivana pobjeda u njemu
Nekoliko godina nakon svog ustoličenja za cara, mlađani Leopold, koji je tada bio star 20 godina, našao se pred prvim velikim iskušenjem u svom životu. Bio je to austro-turski rat koji s vodio između 1660. i 1664. godine. Modernizirana habzburška vojska, potpomognuta trupama iz habzburških pokrajina u Njemačkoj, kao i trupama pristiglim iz habzburških pokrajina u Francuskoj, odnijela je prvu veliku pobjedu nad osmanskom vojskom u istoriji Monarhije. Bila je to bitka kod gradića Sent Gotharda (Szentgotthárda) na granici Ugarske i Austrije, 1. avgusta 1664. godine, poznata i kao Monošterska bitka. Zapovjednik kršćanske vojske je bio poznati general Raimondo Montkukoli. Kršćanske snage u ovoj bitci su imale ovakav sastav: 10.900 Austrijanaca, 8300 Nijemaca, 5250 Francuza, 4000 Čeha, 2000 Hrvata i jedna pijemontska pukovnija. Osmanska je vojska raspolagala sa oko 150.000 vojnika. Pored Turaka, tu su armiju sačinjavali vojnici iz Krimskog Kanata, kao i vojnici iz vazalne kršćanske Moldavije. Osmanskim trupama u bitci je zapovjedao Veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić. Tom je bitkom rat bio završen, a pobjednik u ratu je bila Habzburška monarhija. Ova neočekivana kršćanska pobjeda izazvala je oduševljenje širom Evrope, dok je u Osmanskom carstvu izazvala erupciju bijesa. Turci su ovaj poraz od do tada inferiornih Habzburga smatrali svojom velikom sramotom i ljagom koju treba što prije sprati!
Upkos teškom porazu, mirovnim ugovorom u Vašvaru (Vasvár, njemački Eisenburg) 1664.godine zadržan je „status quo“ i Osmanlije su zadržale područja osvojena u ratu, pa je taj mir poznat kao „Sramni mir“ za kršćansku Evropu. Mir koji je bio sklopljen 1664. godine između Habzburške monarhije i Osmanskog carstva trebao je za dvadeset godina osigurati predah zaraćenim stranama. Taj je mir izazvao veliki otpor kod ugarskog i hrvatskog plemstva habsburškomu apsolutizmu. Ovo se plemstvo, nakon sjajne pobjede nad Turcima kod Svetog Gotharda, nadalo vođenju daljnjeg rata i konačnom potiskivanju Turaka iz Ugarske i srednje Evrope. Sklopljeni je mir, na drugoj strani, dao austrijskom caru Leopoldu vremena da se okrene novim brigama i problemima koji su se u međuvremenu pojavili. U prvom redu to je bio problem španskog nasljeđa koji nastao nakon smrti njegovog rođaka, posljednjeg španskog kralja Karla II. Ovaj je kralj pripadao grani Habzburgovaca koji su bili Leopoldovi najbliži rođaci i koji su nekoliko vijekova vladali Španijom. Leopold je, kao Karlov najbliži rođak, polagao pravo na špansku krunu i njegove velike posjede u Evropi i Americi. U isto vrijeme se desila zavjera koju su organizovali hrvatski plemići Zrinjski i Frankopani, podržani od dijela ugarskog plemstva (u Mađarskoj se ova zavjera naziva Veselenijevom, prema ugarskom velikašu grofu Ferencu Wesselényiu). Ova je zavjera imala za cilj pregovore hrvatskih i mađarskih velikaša prvo sa Francuskom, a zatim i sa osmanskim sultanom, te prelazak na tursku stranu prihvatanjem vazalnog odnosa sa Osmanlijama. Pošto nisu uspjeli da pregovaraju sa Francuzima, zavjerenici su svog čovjeka od povjerenja Franju Bukovačkog poslali u Istanbul da pregovara s Osmanskim carstvom o paktu. Bio je to opasan pokušaj koji je mogao potpuno dokrajčiti Habzburšku monarhiju! Leopold je tu zavjeru brzo otkrio preko sebi odanih ljudi i svojih agenata. Za zavjeru je na osmanskom dvoru saznao habsburški poslanik u Istanbulu Ivan Kazanova. Veoma loše pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo pripremati oružani ustanak. Zavjeru je car Leopold riješio brzo i veoma okrutno. Pohvatao je i pogubio veliki broj zavjerenika, među kojima i Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, koji su pogubljeni 30. aprila 1671. godine u Bečkom Novom mjestu (Wiener Neustadt). (Proleksis enciklopedija: Zrinsko-frankapanska urota). Ova zavjera istaknutih hrvatskih plemića je Leopolda na kratko omela u spletkarenju protiv francuskog kralja Luja XIV i ostalih svojih rivala koji su se borili za nasledstvo španske krune.
Leopoldovi saradnici i savjetnici
Habzburški car Leopold I je imao čitav niz svojih savjetnika.Većinom su to bili ljudi koji su dolazili iz katoličkih plemićkih porodica, strogo konzervativnih shvatanja, s velikim uticajem na cara, koji su održavali dugi niz godina. Leopold se vrlo teško odricao starih prijatelja. Većinu tih savjetnika on nije odabrao prema njihovom ličnom kvalitetetu, nego su to bili ljudi koji su bili članovi porodice Habzburg ili su mu bili lični prijatelji, a birao je i ljude iz plemićkih porodica sa dugom tradicijom odanosti Habsburgovcima, kao i Isusovce. Leopoldov izbor ovih posljednjih za savjetnike nimalo ne čudi, s obzirom na njegovo religiozno obrazovanje iz mladosti koje su mu pružili Isusovci ( jezuiti). Posebno mjesto kao Leopoldov savjetnik imao je Marko iz Avijana, koji je bio kapucinski redovnik, uz čije ime su se vezale priče o izvedenim čudima. Marko je često držao propovijedi u dvorskoj kapeli o opasnosti koji su Turci predstavljali za kršćanstvo. Od 1661. do 1682. godine dužnost kancelara i Hofmeistera, najvažnijeg čovjeka na dvoru, obavljao je Johan Lamberg (1608.-1682.). Ferdinand Harrach (1637.–1706.) imao je naslov upravnika carskih staja, titula nominalnog karaktera, ali velikog ugleda. Sličnu tituli carskog konjušara na osmanskom dvoru. Glavni vojni savjetnici cara Leopolda su činili Dvorsko ratno vijeće, kojim je dvanaest godina (1668.-1680.) upravljao feldmaršal Montecuccoli, pobjednik nad Turcima kod Sv. Gotharda. Grof Raimundo Montekukoli je insistirao kod Leopolda na potrebi postojanja stajaće vojske kao temelja stabilnosti države. Jednaku pažnju posvećivao je i finansijama, pa je ostao poznat i po izreci da je za rat nužan “novac, novac i još novca”. Nakon smrti Raimonda Montekukolija zamijenio ga je Herman Badenski (1628-1691.), ujak kasnije proslavljenog vojskovođe Ludviga Badenskog. Poslanik Kaprara je iz Istanbula slao izvještaje Badenskom, a on ih je prezentirao caru Leopoldu.
(Nastaviće se)
