To smo sadašnji mi: Ne diraj pjevaljku masnim rukama

Pomalo me stid o svemu ovome pisati i znam da neki misle kako je priča o muzici i haramu prežvakana, ali vjerujte mi – nije. I dalje ima mnogo, mnogo tipova koji troše vrijeme na zabranjivanje svijeta.

Piše: Samedin KADIĆ

Dok još uvijek traje ovaj devetnaesti Jazz Fest, koristim priliku da podijelim jedan svoj opći utisak: uprkos uvijek aktualnoj prohibiciji, muslimani su bili i ostali izrazito muzikalan svijet. Uvijek me je uveseljavao nesrazmjer između permisivnih fikhskih rasprava o pogibeljnosti muzike i fascinirajućeg empirijskog preobilja muzičkih tradicija muslimanskih naroda. Muslimanski su narodi uglavnom bili pametniji od svoje rigorozne uleme koja se razumjela u muziku kao ćelavi u šampone. Da se razumjela, ne bi izjednačavala harmoniju sfera, taj dubinski tesbih svemira, i Harisa Džinovića. Jer, ako je istina što pojedina ulema o muzici kaže, bolje nam je svima vratove polomiti nego na onaj svijet ići gdje će nas zbog šargije i harmonike razvlačiti na vatrenim žicama. Naprimjer, kad se ženio jedan hairlija za Zelengorom, pozvali su nekog Aliju da svira harmoniku u mladoženjinoj kući. Razvlačio ju je momački, tu dugu zimsku noć. Domaćin mu je u neka doba rekao kako trebaju klanjati jaciju, a Alija mu je ne stišavajući zanos dobroćudno odgovorio: “Samo vi klanjajte, vi meni ne smetate.” Gdje su Alija i slične meraklije zaslužili da budu bačeni, ako je mirno i pokorno slušanje klasike ili džeza dovoljno za vatru.

O džezu je toliko toga studioznog napisano da nema smisla sad iznositi jednokratne citate o slobodi i izazovnosti ovog žanra. Evropski primat u zvuku doživljava krizu, zapaža Massimo Dona, filozof i muzičar, a Kundera je poodavno u Knjizi smijeha i zaborava zapisao kako je povijest muzike završena, ali je zato idiotizam gitara vječan. Novi zvuk otvara se prema drugim kulturama i najrazličitijim akustičnim prostranstvima, formama, instrumentima. World music žanr je koji dominira jer je slobodniji i od samog džeza.

Žao mi je što ne pratimo dovoljno sarajevski Jazz Fest. Čak ni onda kada nastupaju jedan Dhaffer Youssef ili jedan Anouar Brahem. Još je ekonomista Jacques Attali u sada već klasičnom djelu Buka konstatirao primat slušanja u procjenjivanju jednog društva, jedne kulture. Otiđite na naše koncerte novokomponiranih ilahija i kasida i naćulite uši: da, da, to smo sadašnji mi! Srećom, postoji i drugačiji (muslimanski) zvučni prostor koji je slobodan, autentičan, odvažan, istinit. Koji buja u varijacijama, poput arabeski, eksperimentirajući u beskraj.

S druge strane, muziku, tu veliku tajnu o koju se su odbijale misli velikih umova, rigidni redukcionistički svemozak lakonski razrješava: „Haram.“ Oni identificiraju muziku kao takvu i frivolnost. Može li muzika biti haram? Naravno. Ali sve se može izokrenuti u svoju suprotnost, pa i najveće svetinje. Naš Ivan Foht, koji duboka i bogata razmišljanja o muzici otpočinje i završava konstatacijom kako iza muzike stoji veća tajna nego što se slutilo, odlučuje se za pitagorejsko, objektivističko tumačenje: muzika je realni sastojak svijeta, a ne puki subjektivni doživljaj. Postoji kao što postoje planine, meteori, vjetar i rijeke. Kako drugačije objasniti činjenicu da šum koji proizvodi školjka na dnu oceana i pastoralna melodija na Alpama imaju istu strukturu? (U materijalističkim vremenima ovakve su opservacije naglašavale primordijalnost teoloških pitanja.) Nije slavujeva pjesma muzika, već je sam slavuj inkarnirana muzika.

Pomalo me stid o svemu ovome pisati i znam da neki misle kako je priča o muzici i haramu prežvakana, ali vjerujte mi – nije. I dalje ima mnogo, mnogo tipova koji troše vrijeme na zabranjivanje svijeta. Prošle sam godine na predavanju u jednoj džamiji u unutrašnjosti pokušavao objasniti da su stvari i fenomeni (ljubav, vlast, muzika) nevini, čovjek nije. (Nikakva intristična opskurnost svijeta, rekao bi Gabriel Marcel). Čovjek otvara dihotomiju: halal – haram. Tada me je jedan čovjek iz auditorijuma upitao: “Je li ti to kažeš da muzika nije haram?” Pomislio sam na Fohta i odgovorio: “Kako me to možete pitati? Bog je stvorio svemir na muzikalan način.” Skočio je na noge i demonstrativno napustio džamiju. Za njim je krenuo još jedan. Poslije smo sjeli u džamijsku kuhinju da posijelimo. Džematlije pričaju:

“Ako je iko volio kafanu i šator, ako je iko volio zapjevati i za pojas zađenuti, to je Šemso, onaj što izađe. Ali, evo, kako dođe tobe, ne može se od njega ostati. Poništava krajnosti bivšeg sebe u našim sadašnjim sitnicama.”

U povratku svraćamo u usputni hotel da popijemo kahvu i zatičemo ekipu jedne srbijanske pjevačice kako se upravo raspakivaju za večerašnji koncert. Ona je silikonska bomba, ona je sinteza bluda, droge, gluposti, kiča, alkohola, prostitucije. Pred oči mi izleti namrgođeni Šemso: “Tvrdiš da muzika nije haram?” Teško se igrati teologa, ali želim ostati ustrajan. Jer ne može me to pitati Šemso koji je prije tri godine na šatoru u Puračiću okačio natpis: “Zabranjeno dirati pjevaljku masnim rukama.”

 

(faktor.ba)

Komentari